Za početak bih vas pitala je li vam drago što nastupate u svom gradu ili vam je to već pomalo dosadilo?
U Đakovu ne nastupamo često, tako da nikako ne možemo reći da nam je dosadilo. Imali smo priliku nastupati sada za Vezove, te za 15 godina oslobođenja vojarne. Normalno da nam je drago nastupati u svom gradu, pogotovo kada se ljudi odazovu i kada uživaju u našoj glazbi.

Jeste li imali ikakve humanitarne koncerte?
Humanitarnih koncerata je bilo jako puno za vrijeme Domovinskoga rata, kada smo svirali u Đakovu i drugim gradovima Hrvatske te preko granice, u Njemačkoj, Švicarskoj... Između ostalog, još uvijek se ljudi javljaju kad im treba pomoći. Bitno je uskladiti vrijeme, a mi se na takve pozive rado odazivamo. Teško je ljude odbiti kad znamo da pomoć ide u prave svrhe ili za nečije zdravlje i sl.

Prihvaća li vas dalmatinska publika, budući da se ondje slušaju razne klape?
U Dalmaciji je trenutno hit „Sve je ona meni“, što su oni jako dobro prihvatili bez obzira na tu pjesmu, prihvaćaju nas. Na moru nismo svirali puno puta, ali kad god smo svirali bilo je zanimljivo i turistima, čak su nam Dalmatinci rekli da je dobro što se nešto drugo događa, dakle druga vrsta glazbe, nešto što je njima manje poznato.

Je li istina da je jedan od vas dobio „Porin“?
Ove godine Porin je dobio naš primaš Mario Zbiljski iz Antunovca, dobio je tu nagradu za album Blanke Došen, jer joj je sve aranžirao i snimio tambure.

Kako i kada su se sastale lole?
Znamo se od djetinjstva, a počeli smo svirati u svojim jedanaestim-dvanaestim godinama, a prvu gažu smo odsvirali 1976., tako da smatramo da nam je ove godine 30. godina rada. U tih 30 godina kontraš Marko, basista Goran i ja smo od početka. Neki su se ljudi promijenili, neki zbog posla, a neki zbog nemogućnosti obavljanja ovakvog načina posla. Koliko god to izgleda lagano, nije tako, puno je odricanja. Nikada ne znaš kada će iskrsniti neki posao, dogovor, svirka, gostovanje na radio postaji, televiziji i sl.

Tko je kum imena?
U srpnju 1976.g. smo potpisali prvi ugovor za Croatia concert iz Zagreba, budući da smo trebali svirati u hotelu Medena kod Trogira. Kako do tada nismo imali ime gos. King predstavnik navedene agencije dao nam je ime Slavonske lole po uzoru na tada najbolji tamburaški sastav Slavonske bećare.

Do sada ste napravili 8 albuma, što planirate u budućnosti?
Zadnji album je „Ledina“ koji je sad izašao i u prodaju, pa sada to planiramo promovirati i praviti koncerte po cijeloj Hrvatskoj i htjeli bismo da ga ljudi prihvate kao što su prihvatili i album „Sve je ona meni“.

Što možete reći o svom najnovijem albumu „Ledina“?
Mislim da smo jako ozbiljno krenuli u pripremu cijelog albuma. Rađen je skoro godinu dana. Vodili smo računa o tome koje će pjesme biti na njemu i kako i na koji način će se snimiti. Producent je Miroslav Škoro. Uz naše zajedničko iskustvo mislimo da na albumu nema pjesme koja se ne može zapjevati u društvu, a to je najbitnije.

Svirali ste svugdje po svijetu, u kojem mjestu još niste bili, a htjeli biste?
U Americi još nismo bili. Zvala nas je Hrvatska bratska zajednica 2003.g. no nismo uspjeli dobiti vize pa je taj put za Ameriku odgođen za neko drugo vrijeme.

Koji je vaš najdraži i najljepši koncert?
Jako mi je drag koncert u Đakovu 2003. u parku. Uvijek imamo neki strah od domaće publike, sve poznaješ, pa se pitaš što će ti sutra reći. Na kraju je ipak bio jako dobro primljen, pjevali su od prve do zadnje pjesme s nama. Mislim da je to teško ponoviti, publika je pjevala sve s nama i nisu niti primijetili da su prošla 2 sata i 15 minuta.

Vaša prva autorska pjesma?
Ja sam napisao „Zoro plava“, „Prijatelju, nije lako'', a zadnju sam napravio zajedno sa našim stalnim suradnikom Josipom Mikićem ‚,Kesteni'' s kojom je tamburaški sastav ,,Dyaco'' nastupao na Požegi.

Jeste li koju posvetili kome?
Ja ne pišem tekst, već napravim glazbu, tako da nisam mogao nikome posvetiti. Ima pjesama u kojima se ja „nađem“ koje mi se sviđaju, tako da ih onda bolje i otpjevam.

Po pjesmama se može uočiti da su vam najčešće teme Slavonija i ljubav, a koje su ostale?
Pa što treba više? Slavonija, ljubav i Domovina su teme koje uvijek „pale“.

Tko piše pjesme?
Široki je krug autora - Franjo Ivić, Vlado Tančik, Josip Mikić, Mario Mihaljević, Zdravko Šljivac, Miroslav Škoro, Stipa Bogutovac, Željko Barba, Branimir Jovanovac, Kićo Slabinac i još puno njih koji su autori na naših preko sto snimljenih pjesama do sada.

Kako je to biti pobjednik već dosta puta na Požeškom festivalu?
Lijepo, ovo nam je bilo 15 puta zaredom da nastupamo na Požegi (od 1992.g.). U zadnje četiri godine smo osvojili tri puta prvo mjesto, a imamo i četiri druga mjesta na istom festivalu. Bitan je način kako se dolazi do nagrade, četrdeset radio postaja šalje izvješća koja je pjesma bila najslušanija na njihovom radiju i prema tim rezultatima dolazi se do najslušanije pjesme. To je jedan od pokazatelja da nas ljudi vole slušati što se vidi i po nastupima diljem Hrvatske, a ne samo u Slavoniji.

Čula sam da ste Vi jedan obiteljski čovjek pa kako uspijevate uskladiti slobodno vrijeme, odnosno privatan život, sa ovakvim načinom života?
Odlično! Upravo sam bio na pecanju. Dosta mi je buke i galame, tako da mi odgovara mir i boravak s obitelji. Volim otići na korzo na kavu s prijateljima, a neka velika druženja baš i ne volim jel toga imam i previše na svirkama.

Kada smo već kod privatnosti, ima li još koji od vas djevojku ili ženu?
Što se tiče privatnosti, na taj način svi smo oženjeni.

Što mislite o hrvatskoj glazbenoj sceni?
Mnoge stvari mi ovdje nisu jasne, jer to što se danas stvara su pjesme bez melodije i duše... Ne znam uopće kako se može veseliti uz takve pjesme. Znam da mladi ljudi prihvaćaju tamburašku glazbu i da ju vole. U medijima se stvara kriva slika da mladi vole samo narodnjake. Takvu sliku vjerovatno rade novinari kojima je to zanimljivo i najvjerojatnije imaju od takve promidžbe istog direktne koristi, a tobože se čude kako mladež sluša takve pjesme.

Slušate li što drugo osim tamburaške glazbe?
Sve što je lijepo.

Može li se od svirke dobro živjeti?
To je relativna stvar. Treba puno raditi. Možemo živjeti normalno kao i svi ostali ljudi. Nažalost tamburaši ni dan danas nemaju ni približno status vrijednosti na tržištu kao drugi vidovi glazbenika.

Tko Vam je uzor?
Uzor mi je bio Kićo Slabinac i Slavonski bećari. Od 1991. surađujemo s Kićom i mogu reći da smo od njega puno toga naučili.

Jeste li razmišljali o tome da dajete instrukcije?
Nisam, možda kad bih se manje bavio ovime. Ali za sada ne.

Koja Vam je pjesma posebno draga, znam da je to malo nezgodno pitanje, kao da pitam roditelje koje im je dijete najdraže, ali ipak izdvojite jednu?
Uvijek mi je najdraža ona koje se nisam nasvirao. Trenutno mi je draga „Ledina“ i „Kad procvatu jabuke“. Kad odsviram pjesmu dosta puta ne mogu je više slušati, pa mi je najmilija ona koju tek snimimo.

Za kraj, što biste poručili mladim tamburašima i svim slušateljima tamburaške glazbe?
Mladim tamburašima poručujem da budu uporni i da puno vježbaju. Nesuglasice u sastavu ili neka svađica nije odmah razlog za raspad sastava. Trebaju imati razumijevanja i tolerancije. Nažalost kod nas u Đakovu se počelo događati da sastav u istoj postavi ne može izdržati više od četiri, pet godina, a to je upravo period koji je potreban da bi se bend uhodao. Činjenica je da mi radimo godinama zajedno, a to ne znači da se uvijek i u svemu slažemo, da između nas nema prepiranja. Nekad više budemo zajedno tokom godine nas petorica nego s obiteljima. Bude nesuglasica, ali to nije razlog za raspad. Moramo ipak prijeći preko mnogih stvari i nastaviti dalje jel je puno rada i truda u sve uloženo da bi sve to nestalo preko noći. Slušateljima se zahvaljujem na podršci, a mi im obećajemo da ćemo i dalje nastojati snimati i pjevati pjesme koje će oni rado slušati.

Anchi vs Darko Ergotić (Slavonske lole)