Zahvaljujući genijalnoj publici i njihovim pljeskom,možda doguramo do vrha.U cilju i svrsi nam je da se dokažemo kao prava glazbena škola,kao pravi orkestar.23.svibnja smo nastupali na Festivalu Hrvatske Tamburaške Glazbe u Vukovaru,u samostanu Sv.Bono.Vukovar,portret rata i tuge,konačno je slobodan,no na njemu se vidi mrlja iz prošlosti koja nikad neće biti isprana.Dvorana u samostanu kao da je gluha,nije imala puno ozvučenja za vrijeme probe.Sa našim uvijek nasmijanim profesorom i dirigentom Marinkom Ergotićem smo pod blještavilom reflektora i velikim prisustvom publike odsvirali pjesme priređene za festival.Također,s nama je išla gospođica Višnja Vicić,koja je svojim nadarenim glasom otpjevala pjesmu Stari Saletl Julija Njikoša,koji je,tamo bio prisutan očima i ušima.Među svim tim ljudima moglo se vidjeti i dirigenta Nenu Seletkovića,stručno povjerenstvo za ocjenjivanje,kao što su Rajko Ećimović,Vjekoslav Burić i Zlatko Čučuk.Pripremanja za nastup su bila nervozna,jedva se čekalo da se ode i završi nastup,no kad smo se pojavili na pozornici,izgledalo je kao san koji smo svi čekali.Uz prekrasnu izvedbu Proljetne noći,te uz melodiju tihog Proljetnog jutra,uz glasnu Plesnu Suitu,sa Starim Saletlom je sve bilo jako lijepo za čuti.Iako se na festival smije doći sa samo četiri pjesme,mi smo još htjeli uzeti Sonatinu od Beethovena.Na Festival se nije trebalo doći sa ulaznicama ili nešto platiti,trebalo je samo doći sa ljubavi prema tamburaškoj glazbi.
bruno k.
Prekrasno je kada vas netko ugodno iznenadi vrhunskom pjesmom i jednako tako dobrom svirkom. Naime, krećući se iz smjera studentske menze punih trbuščića, pripremajući se za daljnje mukotrpno učenje, čovjek zadovoljno korača ulicama naše metropole sretan što se i ovdje na međunarodnoj razini odvijaju bogata kulturna događanja. Onako tiho, nenametljivo, nekomercijalno, a opet vrhunski pogađa vas taj umjetnički zanos duša koje se izdvajaju prepoznatljivošću, jedinstvenošću, stvaranjem, izričući ono lijepo, na svoj originalan način. Naravno, suprotno tomu je ispijanje kava do u nedogled sa pokojim sretnim kamermanom koji za naše velike medijske kuće pokušava uhvatiti vrhunski intelektualni ili još bolje stvaralački trenutak zabilježen u vječnosti, naravno kada se mamurno sjedi sa što skupljim sunčanim naočalama zavijen u incognito i pije kava, samo za TV-e. Hm, čovjek bi rekao kako je to pokušaj blijede kopije Mannhatana uz 400 tisuća gladnih na rubu preživljavanja. Sorry zbog ovoga, no svrha svega rečenog pronalazi se pod transparentima kultnog zagrebačkog happeninga "Cest is'd best", expressis verbis, gdje je skriveno mnogo zaljubljenika u različite tipove umjetnosti koji u tim posebnim danima zagrebačkih ulica slave ljepotu samo-izražavanja vlastitih talenata. Zamislite kada čujete poznati glas Zvonka Bogdana i pratnju tamburaša za dušu sa Jerryjem Grcevichem, hm! To je zapravo povod mom pisanju. Naime, prije nekoliko dana u kasnim večernjim satima, na Preradovićevom trgu u Zagrebu poznatom kao Cvjetnom, mnogobrojne goste šokačkom inatljivošću, tamburaškom virtuoznošću i povijesnim uspomenama zabavljali su istinski zaljubljenici u glazbu kojom su nadišli prolaznost darivajući nam pjesmaricu mnogobrojnih života. Vrijeme i prostor je izbrisano, pjesmama su učinili ono najteže, dali svoje uspomene, sjećanja, tugu, veselje, radost i zabrinutost, ukratko dva i po' satni koncert završio je skandiranjem, zagrljajem topline zvuka našeg tradicionalnog ali i koncertnog instrumenta tambure sa povijesno kvalitetnom vokalnom interpretacijom gosp. Zvonka Bogdana. Hvala, hvala i hvala, sada se još bolje može učiti. Sa sjetom na dane koji su prohujali, na ravnicu koja je dale naše običaje, na salaše koji su ispraćali tamburaše, povijest i identitet koji nam teče u žilama tjera nas naprijed. Budi se inat.... šokački!
mateja d.
